Intervju sa Adnanom Zolotom: Žrtvovao je sportsku karijeru zbog porodice, a danas ostvaruje najveće uspjehe

Sagovornik: Adnan Zolota

Ko je Adnan Zolota i kako je izgledao vaš sportski put?

Adnan Zolota je jedan običan čovjek koji nije želio živjeti po ustaljenim i nametnutim pravilima od osam do sedamnaest sati. Trudim se biti dobar sin, muž, otac pet sinova, sportista i uzor mladima. Želim pokazati da se uz volju, želju, rad i trud mogu uspjeti i ostvariti snovi u svim aspektima života. Elhamdulillah.

Tokom života bavili ste se atletikom, fudbalom, košarkom, rukometom, hokejom, ragbijem, borilačkim sportovima, powerliftingom i strongmanom. Koji od svih tih sportova vam je najviše oblikovao karakter?

Mogu reći da je moj karakter najviše oblikovalo nekoliko godina treniranja kung fua i kineskog boksa. Ta drevna vještina nastala je kao bunt običnog naroda protiv represije vlasti i kroz nju se gradi duh buntovništva, snage, razumijevanja i borbe protiv nepravde.

Što se tiče mene kao čovjeka i sportiste, najviše su me oblikovali strongman i powerlifting.

Takmičili ste se u MMA-u, kickboxu, powerliftingu i strongmanu. Koji od tih sportova je, po vašem mišljenju, fizički najzahtjevniji, a koji psihički najteži?

Psihički je najteži MMA, pogotovo za nas koji nemamo uslove i borimo se u nekim okolnim organizacijama. Razmišljate kako stići na vrijeme, gdje spavati, kako izbjeći ozljedu u kavezu, kako se sačuvati da ne ispadnete iz loše postavljenog ringa... O svemu tome razmišljate, a najmanje o samoj borbi.

U posljednje dvije godine postali ste jedan od najtrofejnijih powerliftera u Bosni i Hercegovini. Koju medalju ili titulu posebno izdvajate i zašto?

Kao titulu posebno izdvajam osvajanje Svjetskog kupa u powerliftingu u Mostaru prije nekih mjesec i po dana, gdje sam bio najbolji takmičar u jakoj konkurenciji i postavio rekord u biceps curlu sa 120 kilograma.

Jedan ste od rijetkih aktivnih strongmana u Bosni i Hercegovini. Kako ste se odlučili okušati u tom sportu i koliko je teško pripremati se za takva takmičenja?

Opredijelio sam se za strongman zato što me taj sport privlači od malena. Volim taj adrenalin, testosteron i sve ono što ovaj sport nosi sa sobom. Radio sam teške fizičke poslove, obarao i nosio balvane u šumi, radio na građevini još kao tinejdžer, tako da su sada samo težine postale veće.

Nemamo neke posebne uslove. Pripreme su najteže jer se podižu desetine tona, nekada i u jednom danu treninga.

Često ističete da ste sve postigli bez pomoći institucija i velikih sponzora. Šta je danas najteže sportisti koji želi uspjeti u Bosni i Hercegovini?

Sportisti u Bosni i Hercegovini je sve najteže, pogotovo nama iz siromašnijih i radničkih porodica. Tu su nerazumijevanje članova porodice, nebriga klubova i društva koji gledaju samo trenutni rezultat i profit, nesposobni ljudi na čelnim mjestima, nepostojanje planske strategije razvoja svakog sporta i nepostojanje jasnog uvida u to u koje sportove se isplati ulagati.

Ja bih rekao, s obzirom na naš mentalitet, da timski sportovi, u koje se najviše ulaže, donose najmanje uspjeha. Mi smo na Balkanu, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, nažalost slabi timski igrači. Smatram da treba mnogo više ulagati u individualne sportove, a kulturu zajedništva polahko razvijati i podsticati. Djecu treba pustiti da se igraju, kao u Brazilu, a ne ih prerano opterećivati tehnikom, akcijama i rezultatima koji će svakako doći.

Završili ste novinarstvo, bavili se pisanjem, glumom i govorite strane jezike. Koliko vam je važno da sportista razvija i sebe van sporta?

Postoji jedna drevna izreka koja je prisutna u gotovo svim narodima - pravi muškarac treba biti ukrašen čojstvom, mudrošću, hrabrošću (snagom) i pjesništvom, odnosno smislom za umjetnost. Ko god uspije razviti sve te osobine, upotpunio je svoju ličnost. Tako je bilo u gotovo svim civilizacijama, sve do dolaska nekih modernih trendova.

Spomenuli ste da je vaš najveći sportski procvat došao tek nakon tridesete godine života. Šta je razlog tome?

Prije petnaest godina prolazio sam kroz jedan od najtežih perioda u životu. Brat mi je bolovao od leukemije, a u isto vrijeme i otac i majka bili su bolesni. Trudio sam se da svima budem na usluzi. Istovremeno sam studirao, radio i trenirao, doduše manje nego ranije, ali dovoljno da ostanem u formi.

Zbog porodičnih obaveza praktično sam žrtvovao sportsku karijeru između dvadesete i dvadeset pete godine života. Međutim, nikada nisam odustao. Danas mogu reći da sam upravo između 32. i 37. godine života, elhamdulillah, doživio svoj najveći sportski procvat.

Otac ste pet sinova. Kako uspijevate uskladiti porodicu, posao i vrhunski sport, te šta želite prenijeti svojoj djeci?

Djeci želim prenijeti jednu zdravu priču. Trudim se i uspijevam raskrčiti neke već zarasle puteve kako bi se oni sutra mogli lakše kretati kroz život. Želim da, kada mene više ne bude, iza mene ostane sjećanje na koje će biti ponosni i oni, i njihova djeca, i sve generacije koje dolaze.

Vidim sebe kao čovjeka koji sadi drvo u čijem hladu ne planira sjediti i čije plodove nikada neće brati, ali hoće oni koji dolaze iza mene. Ne samo moja djeca, nego i sva ona koja nemaju uzora u svojim porodicama ili nemaju pravog uzora. Težak je to teret, ali trudim se da ga s ponosom nosim.

Također, želim da idu putem vjere islama, putem smirenosti duše i dobročinstva. Kada se sve to spoji sa sportom, dobije se zdravo tijelo, zdrav duh i koristan član društva, odnosno čovječanstva. Upravo to želim da jednog dana postanu.

Koliko vam znači što danas svoje sportsko iskustvo prenosite na sinove?

Danas sam taj put nastavio sa svojim sinovima Hamzom i Kasimom, a nadam se i ostalima. Hamza se već sa osam, a Kasim sa šest godina okušao u powerliftingu. To mi predstavlja posebnu radost i želim da odrastaju uz sport, disciplinu i prave životne vrijednosti.

Kada biste mladima mogli preporučiti samo jedan sport koji gradi i tijelo i karakter, koji bi to bio?

Od svih sportova, rekao bih da hrvanje najbolje gradi i tijelo i duh. Ubija ego, snaži tijelo i zahtijeva veliku disciplinu, brzo razmišljanje, snagu i nervno-mišićnu inteligenciju. Smatram da je odlična baza za svaki drugi sport.

Od ostalih bih izdvojio streličarstvo, plivanje i jahanje, kao što nam je došlo u sunnetu. Sve su to sportovi koji predstavljaju odličnu osnovu, a poslije toga svako može odabrati ono što najviše voli, bilo da se sportom želi baviti profesionalno ili rekreativno.

Ja trenutno planiram da vozim reli jer tu vrstu vožnje volim od malih nogu. Da ne bih divljao ulicama, prijavio sam se u jedan auto-moto klub i planiram uzeti automobil. Nadam se da će to biti još jedna lijepa sportska priča u mom životu. S obzirom na to da imam 170 kilograma, vjerujem da neću imati problema sa stabilnošću u krivinama.

Koji su vaši naredni sportski ciljevi i kakvu biste poruku poslali svima koji misle da se bez novca, sponzora i poznanstava ne može uspjeti?

Sve što sam u životu postigao, postigao sam na teži način - bez sponzora, bez poznanstava i bez bilo kakvih prečica. Dug je to put i upravo zbog toga se mnogi odluče za lakši način, traže štelu ili jednostavno odustanu.

Mene su davno ismijavali kada sam pričao o svojim ciljevima. Danas ti isti ljudi hodaju spuštene glave kada me vide.

Zato svima poručujem da imaju vjeru, samopouzdanje, da rade i da nikada ne odustaju. Padovi, povrede i teški trenuci dio su sporta i života, ali zapamtite - za pet ili deset godina, kad-tad, izvrsnost će neko prepoznati i ona mora isplivati na površinu. Ništa ne dolazi preko noći. Potrebne su godine truda, rada i odricanja. Moj san je da postanem najjači sportista kojeg je Bosna i Hercegovina ikada imala u powerliftingu, strongmanu i borilačkim sportovima, a istovremeno da sa 179 kilograma imam građu bodybuildera.

San je ono što vodi sportistu. Cilj je ono do čega realno možemo stići, a uspjeh je ono što na kraju ostvarimo tokom svoje karijere. Mogu reći da sam dio svojih ciljeva ostvario i sada nastavljam da ganjam svoje snove.

"Ko god uradi koliko i trun dobra, vidjet će ga." (Kur'an)

Hvala vam na ovom intervjuu. Nadam se da će se vaši čitatelji i pratitelji okoristiti mojom pričom i želim vam puno uspjeha u daljnjem radu.