Intervju s Nadirom Hajrom: IFBB Pro bodybuilder s cerebralnom paralizom koji pomjera granice

Sagovornik: Nadir Hajro

Uvod

Kada se govori o bodybuildingu, najčešće se spominju mišići, disciplina i takmičenja. Međutim, iza nekih sportskih uspjeha kriju se životne priče koje daleko nadilaze medalje, pehare i osvojene titule. Jedna od njih pripada Nadiru Hajri - jedinom IFBB Pro profesionalnom bodybuilderu iz Bosne i Hercegovine s cerebralnom paralizom.

Rođen u Sarajevu, Nadir se od najranijeg djetinjstva suočavao s izazovima koje većina ljudi nikada neće doživjeti. Umjesto da dozvoli da ga dijagnoza definiše, odlučio je da upravo ona postane njegov najveći motiv. Kroz godine predanog rada i odricanja izgradio je uspješnu sportsku karijeru, završio Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, stekao zvanje magistra prava, ostvario IFBB Pro profesionalnu licencu i postao inspiracija hiljadama ljudi koji se svakodnevno suočavaju sa životnim preprekama.

Njegov put nije bio obilježen samo sportskim uspjesima. Tokom života prolazio je kroz brojne operacije, rehabilitacije i predrasude okoline, ali nijednog trenutka nije dozvolio da ga one zaustave. Naprotiv, upravo su ga najteži trenuci oblikovali u osobu koja danas svojim primjerom pokazuje da upornost, disciplina i vjera mogu pomjeriti granice koje mnogi smatraju nepremostivim.

U razgovoru za MojTrener.ba otvoreno govori o odrastanju s cerebralnom paralizom, izazovima s kojima se susretao, putu do IFBB Pro licence, nastupima među najboljim svjetskim bodybuilderima, značaju vjere, obrazovanja i discipline, ali i o želji da svoje znanje i iskustvo jednog dana prenese osobama s cerebralnom paralizom i drugim poteškoćama kroz razvoj adaptivnih programa treninga.

Ovo nije samo priča o bodybuildingu. Ovo je priča o hrabrosti, karakteru, upornosti i čovjeku koji je odlučio da ga životne okolnosti neće ograničiti, već motivisati da svakog dana bude bolja verzija sebe.

1. Za početak, možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima i ispričati kako je izgledalo Vaše djetinjstvo i odrastanje s cerebralnom paralizom?

Moje ime je Nadir Hajro. Rođen sam u Sarajevu 26. marta 1989. godine. Kada sam imao godinu dana dijagnosticirana mi je cerebralna paraliza. Važno je naglasiti da cerebralna paraliza nije bolest, već stanje koje može uticati na različite funkcije organizma. Kod nekih osoba najviše pogađa motoriku, kod drugih govor ili sluh, a stepen i oblik oštećenja razlikuje se od osobe do osobe.

Moje odrastanje bilo je veoma izazovno. Ipak, nakon nekoliko operativnih zahvata ostvario sam značajna poboljšanja u mobilnosti i kretanju. Tokom djetinjstva često sam se suočavao s predrasudama, koje su uglavnom proizlazile iz neznanja okoline.

Odrastao sam u sarajevskom Starom Gradu, a najveći dio osnovnog obrazovanja proveo sam u Osnovnoj školi „Mula Mustafa Bašeskija“. Jednu godinu pohađao sam Osnovnu školu „Grbavica I“, što je bio najteži period mog školovanja. U to vrijeme u školu je dolazio veliki broj djece iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine, a upravo tu sam doživio najviše zadirkivanja i podsmijeha zbog svoje dijagnoze.

Po prirodi sam temperamentna i borbena osoba i nikada nisam dopuštao da neko gazi moje dostojanstvo. Uvijek sam reagovao na provokacije i nisam dao na sebe. Vjerujem da je upravo zbog takvog stava zadirkivanja s vremenom bilo sve manje, jer su ljudi shvatili da se neću povući pred predrasudama.

Kao dijete razvedenih roditelja imao sam turbulentno djetinjstvo, zbog čega sam vrlo rano sazrio kao osoba. Ipak, želim istaći da sam tokom najvećeg dijela svog osnovnog obrazovanja bio dobro prihvaćen i odlično integrisan među prijateljima. Izuzetak je bio period koji sam proveo u Osnovnoj školi „Grbavica I“.

Kada danas pogledam unazad, mogu reći da su upravo ta iskustva u velikoj mjeri oblikovala moj karakter i uticala na mnoge životne odluke koje sam donosio kasnije, o čemu ćemo govoriti kroz naredna pitanja.

2. Šta Vas je privuklo bodybuildingu i kako su izgledali Vaši prvi treninzi?

Još kao dijete fascinirala me mišićava građa junaka iz akcionih filmova. Arnold Schwarzenegger, Sylvester Stallone i Jean-Claude Van Damme bili su moji uzori i često sam se pitao da li bih jednog dana i ja mogao izgledati poput njih - imati mišiće i pločice na stomaku. Upravo tada rodila se moja velika želja da izgradim snažno i mišićavo tijelo.

Moja prva sportska ljubav bio je fudbal. Međutim, s vremenom sam shvatio da zbog svog zdravstvenog stanja neću moći ostvariti taj san. Tada sam se okrenuo bodybuildingu, sportu koji je izuzetno zahtjevan, ali upravo me ta težina i izazov dodatno privukli.

Trenirati sam počeo sa 18 godina u lokalnoj teretani na Vratniku, gdje i danas živim. Bila je to stara željezara s improvizovanim spravama i posebnim, mahalskim duhom kojeg se i danas rado sjećam. Iskreno, tada smo često više vremena provodili družeći se i razgovarajući nego trenirajući, ali upravo tu sam stekao svoja prva iskustva s treningom. Kao i svaki početnik, nisam znao pravilno izvoditi vježbe, ali se znanje i iskustvo stiču vremenom.

Sjećam se i jednog važnog trenutka prije nego što sam počeo trenirati. Tokom godišnje rehabilitacije u Banji Fojnica rekao sam doktorici da želim trenirati s utezima. Bila je prilično skeptična jer se plašila da bi trening mogao povećati spastičnost uzrokovanu cerebralnom paralizom. Ipak, rekao sam joj da mi dopusti da pokušam i da želim sam istražiti kako će moje tijelo reagovati. Upravo je taj razgovor bio početak mog bodybuilding puta.

Sve je u početku bilo rekreativno, ali 2013. godine poželio sam upoznati tada jedinog profesionalnog bodybuildera u Bosni i Hercegovini, Mirsada Terzu. Moja prvobitna želja bila je samo da ga upoznam. Otišao sam u Terzo Gym na Alipašinom Polju i razgovarali smo o treningu i životu. Nakon što je vidio koliko sam disciplinovan, upitao me da li sam razmišljao o takmičenjima i da li sam svjestan koliko odricanja taj put zahtijeva. Rekao sam mu da znam šta me čeka i da mi disciplina nikada nije predstavljala problem, jer me život i sve ono kroz šta sam prošao tome odavno naučio.

Tako je počela moja takmičarska karijera. Već 2014. godine nastupio sam na Prvenstvu Bosne i Hercegovine, gdje sam osvojio prvo mjesto, a zatim i treće mjesto na Evropskom prvenstvu. Nastupio sam i na Bihać Openu, a naredne godine ponovo osvojio titulu državnog prvaka Bosne i Hercegovine. Evropsko prvenstvo te godine nije održano, ali se dogodilo nešto što je promijenilo moj život - zajedno sa svojim kolegom Danielom Minsterom 2016. godine prešao sam u IFBB Pro diviziju. Od rekreativca do profesionalca stigao sam za svega dvije godine, što je zaista bilo ravno čudu.

3. Danas ste jedini IFBB Pro profesionalni bodybuilder iz Bosne i Hercegovine s cerebralnom paralizom. Koliko Vam znači taj uspjeh i jeste li ikada vjerovali da ćete jednog dana doći do profesionalne licence?

Iskreno, oduvijek sam sanjao da postanem IFBB Pro profesionalac, iako sam bio svjestan da su šanse za to gotovo nemoguće. Govorio sam sebi da bi bilo pravo čudo da osoba s cerebralnom paralizom iz Bosne i Hercegovine jednog dana ostvari takav uspjeh. Ipak, upravo se to dogodilo.

Postao sam IFBB Pro profesionalni bodybuilder, što je za mene predstavljalo ostvarenje najvećeg sportskog sna. IFBB Pro League je najprestižnija federacija u svijetu bodybuildinga i svako ko se ozbiljno bavi ovim sportom zna šta znači dobiti profesionalnu licencu. Upravo u toj organizaciji nastupale su legende poput Larryja Scotta, Arnolda Schwarzeneggera, Sergea Nubreta, Sergija Olive, Richa Gasparija, Leeja Labrade i mnogih drugih. Posebno cijenim bodybuildere klasične estetike, jer mi je upravo takav izgled oduvijek bio najveća inspiracija.

Današnji Open bodybuilding nije nešto s čim se u potpunosti mogu poistovjetiti. U mojoj profesionalnoj kategoriji nastupaju paraplegičari koji imaju nevjerovatno razvijen gornji dio tijela. Mnogi od njih izgledaju impresivno i zaista bih preporučio čitateljima da pogledaju IFBB Pro Wheelchair kategoriju, jer je riječ o izuzetnim sportistima koji svojim radom, disciplinom i upornošću svakodnevno pomjeraju granice mogućeg.

Izuzetno sam ponosan što sam profesionalnu licencu uspio osvojiti u tako mladim godinama. To je uspjeh koji će zauvijek imati posebno mjesto u mom životu. Iako su mi danas prioritet neki drugi životni ciljevi, želja da se jednog dana ponovo vratim na takmičarsku scenu i dalje postoji. Bodybuilding je dio mene i planiram ostati u ovom sportu dok god budem mogao trenirati.

4. Kako pamtite trenutak kada ste postali IFBB Pro profesionalac i šta Vam je tada prolazilo kroz glavu?

Trenutak kada sam postao IFBB Pro profesionalac bio je ostvarenje nečega što je do tada izgledalo gotovo nemoguće. Tada sam sebi dokazao da granice često postoje samo u našim mislima. Pomislio sam: ako sam uspio ostvariti ovo, onda zaista ništa nije nemoguće. Od tog trenutka odlučio sam da uvijek dajem svoj maksimum i napravim najbolje što je u mojoj moći.

Jedan od najljepših trenutaka moje profesionalne karijere dogodio se 2018. godine, kada sam nastupio na prestižnom takmičenju Dallas Europa Games u Sjedinjenim Američkim Državama. Osvojio sam sedmo mjesto među vrhunskim profesionalnim bodybuilderima. Konkurencija je bila nevjerovatna - sportisti s impresivno razvijenom muskulaturom i ogromnim iskustvom, među kojima je bila sama svjetska elita Wheelchair bodybuildinga.

Na tom putovanju imao sam priliku upoznati i razgovarati sa Sadikom Hadžovićem, jednim od najpoznatijih fitness influensera i bodybuildera porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Bilo je zaista posebno da se nas dvojica, toliko daleko od kuće, sretnemo u Americi i razgovaramo na našem jeziku. To je uspomena koju ću zauvijek pamtiti.

Volio bih ponovo nastupiti na velikim profesionalnim takmičenjima i vjerujem da će za to doći pravo vrijeme. Međutim, trenutno su mi prioritet neke druge životne stvari. Nakon svih sportskih uspjeha koje sam ostvario, moja najveća i još uvijek neostvarena želja jeste da zasnujem porodicu. To je cilj kojem danas posvećujem posebnu pažnju i koji mi je važniji od bilo kojeg sportskog rezultata.

5. Nastupili ste i među najboljim profesionalnim bodybuilderima svijeta. Po čemu ćete najviše pamtiti to iskustvo?

Biti među najboljim profesionalnim bodybuilderima svijeta za mene je bilo nezaboravno iskustvo. Kao što sam već rekao, ostvario sam nešto što mi je nekada djelovalo gotovo nemoguće. Dijeliti binu s vrhunskim takmičarima iz cijelog svijeta za mene je predstavljalo veliku čast i potvrdu da se trud, rad i disciplina na kraju uvijek isplate.

Posebno mi je ostalo u sjećanju koliko su mi prilazili obični ljudi. Iskreno, više su prilazili meni nego mnogim drugim profesionalnim bodybuilderima. Ljudi koji se bave fitnessom i bodybuildingom vrlo dobro znaju koliko odricanja zahtijevaju pripreme za ovakav nivo takmičenja, a kada vide da je neko sve to ostvario uprkos cerebralnoj paralizi, to kod njih izaziva dodatno poštovanje.

Znao sam da moram dati apsolutno sve od sebe kako bih izašao na binu i bio dostojan tog nivoa takmičenja. Tokom priprema gurao sam svoje tijelo do krajnjih granica i nije bilo mjesta za opuštanje ili izgovore.

Pripreme za takmičenje donose i brojne zanimljive situacije. Jedna anegdota mi je posebno ostala u sjećanju. Toliko sam bio željan slatkog da sam jedne noći sanjao kako jedem Dickmann's kolače. U jednom trenutku iznenada se pojavila glava mog trenera Mirsada Terze i strogo me upitala: „Šta to jedeš?“ U tom trenutku sam se preplašen probudio.

Danas se tome iskreno nasmijem, ali upravo takve situacije najbolje pokazuju koliko pripreme za vrhunski bodybuilding postanu dio vašeg života, pa čak i vaših snova. To je jedna od onih simpatičnih anegdota koje najbolje opisuju život profesionalnog takmičara i cijenu koju je potrebno platiti da biste stali rame uz rame s najboljima na svijetu.

6. Bodybuilding za Vas nije bio samo sport, već i rehabilitacija. Koliko Vam je trening promijenio život, fizički i psihički?

Bodybuilding za mene nije samo sport - bodybuilding je moj način života. Mogu slobodno reći da mi je promijenio život iz temelja, za 180 stepeni.

Od fizički slabijeg mladića s cerebralnom paralizom i tikovima uzrokovanim mojim stanjem postao sam snažna i mišićava osoba. Uz fizičku promjenu došlo je i nešto mnogo važnije - stekao sam ogromno samopouzdanje. Počeo sam vjerovati u sebe i shvatio da su ciljevi koje sam nekada smatrao nedostižnim zapravo ostvarivi ako dovoljno radite i ne odustajete.

Kada izgradite sebe, više se ne opterećujete time šta će drugi reći ili misliti o vama. Naučite cijeniti vlastiti trud, disciplinu i vrijednost. Kada pogledate oko sebe, shvatite da je malo ljudi spremno uložiti toliko rada, odricanja i dosljednosti. Upravo to vam daje dodatno samopouzdanje i osjećaj da ste postigli nešto posebno.

Bodybuilding je pozitivno uticao i na moje zdravstveno stanje. Pomogao mi je da održim stabilnije fizičko stanje, poboljšao kvalitet mog života i vjerujem da je redovna fizička aktivnost jedan od najboljih načina da čovjek zdravo stari.

Zato svima savjetujem da vježbaju. Ne morate biti profesionalni bodybuilder niti se takmičiti. Dovoljno je da redovno trenirate i vodite računa o svom zdravlju. Također, držite se podalje od alkohola, cigareta i droge, jer to su poroci koji narušavaju zdravlje i ne donose nikakvu korist. S druge strane, trening, zdrava ishrana i disciplinovan način života donose neprocjenjive koristi - kako za tijelo, tako i za um.

7. Pored sportske karijere završili ste Pravni fakultet i stekli zvanje magistra prava. Koliko je bilo izazovno uskladiti obrazovanje i vrhunski sport?

Pored sporta, oduvijek mi je bilo važno i obrazovanje. Diplomirao sam na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a potom završio i master studij, pri čemu sam oba ciklusa studija završio u roku. Smatrao sam da, bez obzira na sportsku karijeru, čovjek mora ulagati i u svoje znanje, jer ono ostaje za cijeli život.

Nakon završetka studija zaposlio sam se i danas imam više od jedanaest godina radnog staža. Elhamdulillah, zaposlen sam u firmi Pamuk d.o.o., koja zapošljava osobe s invaliditetom, gdje radim kao pravni savjetnik. Imao sam sreću da radim u sredini u kojoj su ljudi uvijek imali razumijevanja za moj sportski put. Moje kolege i poslodavac znali su koliko mi bodybuilding znači i pružali su mi veliku podršku. Čak su mi u nekoliko navrata finansijski pomogli kako bih lakše podnio troškove priprema i odlazaka na takmičenja. Na tome sam im iskreno zahvalan.

Uskladiti posao, obrazovanje i vrhunski sport nije bilo jednostavno, ali vjerujem da se uz dobru organizaciju, disciplinu i jasne prioritete može postići mnogo više nego što ljudi misle.

Zato mladima uvijek savjetujem da, pored treninga, ulažu u svoje obrazovanje. Čitajte, učite i neprestano radite na sebi. Znanje je nešto što vam niko ne može oduzeti. Mišići se mogu izgubiti zbog povrede, bolesti ili godina, ali znanje ostaje i ono vam uvijek može pomoći da ponovo izgradite sebe. Na kraju, i za kvalitetan trening, kao i za svaki drugi aspekt života, potrebno je upravo znanje.

8. U nekoliko navrata istakli ste da Vam je vjera bila velika životna snaga. Kako je uticala na Vaš karakter, sportski put i način na koji gledate na život?

Vjera je centralni oslonac mog života. Nastojim da sve svoje odluke i način života uskladim s islamskim načelima i vjerujem da mi je upravo vjera pomogla da postanem disciplinovan, fokusiran i psihički stabilniji.

Kada čovjek redovno obavlja pet dnevnih namaza, prirodno usvaja disciplinu, red i odgovornost. Osim toga, vjera mi je donijela unutrašnji mir i naučila me da prihvatim ono što u određenom trenutku ne mogu promijeniti, vjerujući da je sve dio Allahove odredbe i da svaka situacija nosi svoju mudrost.

Islam je promijenio način na koji gledam na život. Dao mi je osjećaj svrhe i podsjetio me da čovjek nije na ovom svijetu samo zbog sebe, već i zbog drugih ljudi. Zato nastojim živjeti u skladu s islamskim vrijednostima i prema ljudima se odnositi s poštovanjem, iskrenošću i razumijevanjem.

Vrlo često pomažem ljudima i dijelim svoje znanje i iskustvo, ne očekujući ništa zauzvrat. Ako je neko dobronamjeran i želi učiti, uvijek sam spreman pomoći. Smatram da je pomaganje drugima jedno od najljepših djela kojim čovjek može steći Allahovo zadovoljstvo, bilo kroz savjet, podršku ili iskreno dobročinstvo.

Nažalost, danas primjećujem da mnogi ljudi, pa i dio mojih kolega, previše pažnje posvećuju isključivo ličnom interesu i novcu. Volio bih da svi zajedno budemo manje vođeni materijalnim interesima, a više empatijom, iskrenošću, ljubavlju i željom da jedni drugima pomognemo. Vjerujem da bi nam kao društvu bilo mnogo ljepše kada bismo živjeli upravo u skladu s tim vrijednostima.

9. Tokom života sigurno ste se susretali s predrasudama zbog invaliditeta. Kako ste uspijevali ostati fokusirani na svoje ciljeve?

Tokom života susretao sam se s različitim predrasudama. Neke su bile bezazlene, ali neka pitanja zaista nisu bila jednostavna. Ljudi su me znali pitati da li ću moći imati djecu, da li sam sposoban za brak ili da li mogu živjeti potpuno normalnim životom. Sve to uglavnom je proizlazilo iz neznanja, a ne iz zle namjere, iako je nekada znalo biti veoma teško slušati takve komentare.

Naučio sam da sve to podnosim stoički. Život me od malih nogu naučio disciplini, strpljenju i istrajnosti. Često se sjetim jedne rečenice iz filma Rocky, koju izgovara Sylvester Stallone: "Nije važno koliko jako možeš udariti, nego koliko udaraca možeš primiti i nastaviti ići naprijed." Ta poruka me pratila kroz cijeli život i pomogla mi da izgradim mentalnu snagu.

Umjesto da se ljutim na ljude, uvijek sam nastojao objasniti šta je zapravo cerebralna paraliza i pokazati da to nije nikakav bauk. Vjerujem da je razgovor najbolji način da se razbiju predrasude i da ljudi shvate kako osobe s invaliditetom mogu živjeti ispunjen, uspješan i kvalitetan život.

Uvijek sam želio biti bolji nego jučer i zato sam nastojao zanemariti zajedljive komentare, a svu svoju energiju usmjeriti na ostvarenje vlastitih ciljeva. Smatram da je upravo to najvažnija poruka za sve ljude koji se suočavaju s bilo kakvim životnim poteškoćama - ostanite fokusirani na ono što želite postići, a ne na ono što drugi govore o vama.

Svi mi imamo svoje nedostatke. Razlika je samo u tome što su kod nekih ljudi oni vidljivi, a kod drugih nisu. Najvažnije je kako ćete prihvatiti ono što vam je život dao i hoćete li to doživjeti kao prepreku ili kao motiv da postanete još jači. Ja sam odlučio svoju životnu priču pretvoriti u motivaciju, i upravo mi je to pomoglo da ostvarim svoje ciljeve.

10. Poznati ste po tome da i danas gotovo svako jutro trenirate u Progymu. Šta za Vas predstavlja teretana nakon svih ovih godina i odakle dolazi ta nevjerovatna disciplina?

To je zaista odlično pitanje. Kao što sam već spomenuo, svoje prve treninge odradio sam u lokalnoj teretani na Vratniku, gdje smo mnogi napravili prve korake u bodybuildingu. Kasnije sam, nakon što sam upoznao Mirsada Terzu, povremeno odlazio i u njegov Terzo Gym, gdje sam stekao mnogo novih iskustava i dodatno napredovao.

Vremenom sam upoznao i Senada Nasera Didu, vlasnika Progyma, u kojem i danas redovno treniram. Ta teretana mi najviše odgovara, ne samo zbog opreme, nego i zbog ljudi. Od prvog dana bio sam lijepo prihvaćen i uvijek sam se osjećao kao dio te zajednice. Upravo tu sam dao i najveći broj intervjua tokom svoje karijere.

Progym mi pruža sve što mi je potrebno za kvalitetan trening. Sprave su pristupačne, prostor je prilagođen i mogu trenirati potpuno samostalno, bez ičije pomoći. To mi je veoma važno zbog moje dijagnoze. Sviđa mi se i atmosfera – ima onaj stari, pravi duh teretane, ali istovremeno posjeduje sve što jednom ozbiljnom vježbaču treba: kvalitetne sprave, slobodne utege, kardio zonu i kompletnu opremu za trening. To nije mjesto gdje morate razmišljati da li ćete nekome smetati ili hoćete li glasnije spustiti teg. To je prava teretana u kojoj ljudi dolaze da vrijedno rade na sebi.

Teretana je već odavno postala sastavni dio mog života. Disciplina koju sam izgradio ne zavisi od raspoloženja. Naprotiv, upravo onda kada nisam raspoložen ili kada imam težak dan, odem na trening jer znam da ću se nakon njega osjećati bolje. Uvijek sebi kažem da će me preskakanje treninga odvesti korak unazad, dok me svaki odrađeni trening vodi korak naprijed. Upravo je ta dosljednost ono što me održava svih ovih godina.

11. Više puta ste govorili o želji da razvijete programe treninga za osobe s cerebralnom paralizom i drugim poteškoćama. Koliko Vam je važna ta misija?

Jedan od mojih najvećih planova za budućnost jeste da se mnogo više posvetim radu s osobama s invaliditetom, posebno s osobama koje imaju cerebralnu paralizu. Naravno, želim raditi sa svim ljudima, jer vjerujem da posjedujem veliko znanje iz oblasti treninga, bodybuildinga i fitnessa. Međutim, kroz vlastito iskustvo razvio sam i nešto što smatram svojom posebnom prednošću - znanje iz adaptivnog fitnessa.

Da bih mogao trenirati vlastite noge, često sam morao osmišljavati potpuno drugačije načine izvođenja vježbi. Zbog narušenog balansa mnoge stvari koje su drugim ljudima prirodne za mene nisu moguće na isti način. Ne mogu raditi sve vježbe sa slobodnim utezima jer postoji rizik od pada, pa sam morao pronaći sigurnije metode koje će mi omogućiti da aktiviram mišiće koje želim trenirati. Ono što većina ljudi radi potpuno nesvjesno, ja često moram raditi svjesno i uz maksimalnu koncentraciju. Vremenom se čovjek na to navikne i pronađe rješenja.

Upravo zbog toga želim svoje iskustvo prenijeti drugim ljudima. Želja mi je razvijati adaptivne programe treninga za osobe s različitim vrstama invaliditeta i pokazati im da i one mogu napredovati ako imaju pravilan pristup.

Vjerujem da mogu razumjeti ljude možda i bolje od mnogih drugih trenera. Kada vam se javi osoba koja želi izgubiti veliki broj kilograma ili se suočava s nekim ozbiljnim životnim izazovom, mnogo je lakše pomoći joj kada ste i sami prošli kroz teške situacije. Takvo iskustvo razvija empatiju koju nije moguće naučiti iz knjiga.

Već danas povremeno radim s ljudima i dijelim svoje znanje, ali želim da tome u budućnosti posvetim mnogo više vremena. Nerijetko mi se za savjet obraćaju i kolege fitness treneri. Kada neko nije siguran kako pristupiti osobi s cerebralnom paralizom ili drugim oblikom invaliditeta, uvijek rado podijelim svoje iskustvo. Imao sam upite čak i iz drugih država, gdje su treneri tražili savjete kako pravilno raditi s osobama s invaliditetom, i uvijek sam nastojao pomoći koliko god sam mogao.

Posebno mi je ostao u sjećanju razgovor s jednim neurohirurgom iz Kanade. Bio je impresioniran načinom na koji sam kroz trening uspio unaprijediti svoje pokrete i prilagoditi tijelo izazovima koje nosi cerebralna paraliza. Rekao sam mu da iza toga ne postoji nikakva tajna - ključ je u konstantnom ponavljanju. Nekada je potrebno isti pokret ponoviti stotinama ili hiljadama puta kako bi ga mozak usvojio i kako bi ga tijelo počelo izvoditi prirodnije. Upravo je upornost ono što, po mom mišljenju, pravi najveću razliku.

12. Kako danas ocjenjujete položaj osoba s invaliditetom u sportu u Bosni i Hercegovini i šta bi se, po Vašem mišljenju, trebalo promijeniti?

Smatram da je položaj osoba s invaliditetom u sportu u Bosni i Hercegovini još uvijek prilično ograničen. Iako postoje pozitivni primjeri, generalno se ne posvećuje dovoljno pažnje razvoju adaptivnog sporta. Mnogo toga zavisi od pojedinaca i njihovog entuzijazma, dok bi sistemska podrška trebala biti znatno veća.

Imao sam priliku vidjeti kako je to organizovano u nekim drugim državama. Naprimjer, u Engleskoj sam primijetio da je sport za osobe s invaliditetom mnogo bolje razvijen. Pod okriljem fudbalskog saveza postoje organizovane lige za slijepe osobe, kao i za osobe s cerebralnom paralizom. Takav pristup pokazuje da sport može biti dostupan svima kada postoji dobra organizacija i jasna podrška institucija.

U Bosni i Hercegovini također imamo sportiste koji ostvaruju vrhunske rezultate i na koje svi možemo biti ponosni. Tu su naši sjedeći odbojkaši, koji godinama postižu izvanredne uspjehe, zatim Dževad Pandžić, uspješni bacač kugle, kao i Ilma Kazazić, uspješna skijašica s cerebralnom paralizom. Dakle, kvalitet i potencijal postoje, ali vjerujem da zaslužuju mnogo veću podršku i vidljivost nego što je to danas slučaj.

Želio bih dati svoj doprinos da se sport osoba s invaliditetom podigne na viši nivo, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na cijelom Balkanu. Smatram da postoji mnogo prostora za napredak i vjerujem da zajedničkim radom možemo napraviti značajne promjene.

Jedna od stvari zbog kojih posebno volim bodybuilding jeste činjenica da u ovom sportu svi izlazimo na istu pozornicu. Bez obzira na invaliditet, svi smo bodybuilderi. Razlika je samo u kategorijama u kojima nastupamo, dok su kriteriji profesionalizma, rada i posvećenosti jednaki za sve. Upravo zbog toga bodybuilding smatram sportom koji na poseban način promoviše jednakost, poštovanje i inkluziju među takmičarima.

13. Šta biste poručili roditeljima djece s cerebralnom paralizom, ali i mladim ljudima koji misle da zbog životnih okolnosti ne mogu ostvariti svoje snove?

Roditeljima djece s cerebralnom paralizom, ali i svim roditeljima djece s bilo kojom vrstom poteškoća, želio bih poručiti jednu veoma važnu stvar - slušajte svoje dijete. Provodite vrijeme s njim, razgovarajte i pokušajte razumjeti njegove želje i snove. Nije dovoljno samo odvesti dijete fizioterapeutu ili obezbijediti terapije. Jednako je važno pružiti mu emocionalnu podršku i osjećaj da vjerujete u njega.

Podržite svoje dijete u onome što voli i u ciljevima koje želi ostvariti. Kada dijete osjeti da porodica vjeruje u njega, mnogo će se više boriti za sebe i svoj život. Upravo ta unutrašnja motivacija može napraviti ogromnu razliku.

Uvijek kažem da je psiha najveći motor čovjeka. Kada je čovjek psihički jak, mnogo lakše se nosi sa svim životnim izazovima. Pozitivan način razmišljanja, podrška porodice i vjera u vlastite mogućnosti često su jednako važni kao i sama rehabilitacija ili terapija.

Moja poruka nije namijenjena samo roditeljima, već i svim mladim ljudima koji misle da zbog životnih okolnosti ne mogu ostvariti svoje snove. Ne dozvolite da vas definišu prepreke s kojima ste rođeni ili one koje vam je život donio. Fokusirajte se na ono što možete promijeniti, budite uporni i ne odustajte od svojih ciljeva. Ponekad će put biti teži nego kod drugih, ali to ne znači da je nemoguć.

Zato slušajte svoju djecu, budite uz njih i podržite njihove snove, ma koliko vam se oni u početku činili velikim ili neostvarivim. Vjerujem da će upravo zahvaljujući toj podršci odrastati u sretnije, samostalnije i zadovoljnije ljude, s mnogo kvalitetnijim životom.

14. Koji su Vaši planovi za budućnost, kako u sportu tako i kroz društveni angažman?

Moji planovi za budućnost, kada je riječ o sportu, vrlo su jasni - želim ostati u bodybuildingu do kraja života. Da li će to biti kao takmičar ili trener, manje je važno. Ono što znam jeste da želim biti dio ovog sporta dok god budem mogao raditi i doprinositi zajednici.

Vjerujem da bodybuilding nije sport u kojem je najvažnije zablistati godinu ili dvije, a zatim nestati. Pravi uspjeh je trajati, ostati zdrav i biti prisutan dugi niz godina. Zato uvijek zagovaram odgovoran pristup treningu i zdravlju. Nažalost, dešava se da neki sportisti zbog pretjerane ili neodgovorne upotrebe nedozvoljenih sredstava ozbiljno naruše svoje zdravlje. Smatram da nijedan rezultat nije vrijedan toga. Dugovječnost i zdravlje trebaju biti ispred svega.

Kada je riječ o društvenom angažmanu, želim nastaviti aktivno raditi na poboljšanju položaja osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Politički sam se angažovao upravo s tim ciljem - da dam svoj doprinos stvaranju boljih uslova i većih mogućnosti za osobe s invaliditetom, ali i za sve druge građane kojima je potrebna podrška.

Kad god budem imao priliku da svojim znanjem, iskustvom ili društvenim angažmanom doprinesem poboljšanju njihovog položaja, iskoristit ću je. Smatram da je to moja odgovornost i želim da iza sebe ostavim nešto što će koristiti budućim generacijama.

15. Za kraj, šta za Vas predstavlja pravi uspjeh i koju biste poruku željeli ostaviti čitateljima MojTrener.ba?

Za mene pravi uspjeh nije titula, medalja niti bilo kakvo priznanje. Možda će nekome zvučati neobično, ali vjerujem da je najveći uspjeh ostati moralan čovjek u svijetu koji često nije takav. Ostati na pravom putu, sačuvati svoje vrijednosti i ne izgubiti sebe - to je ono što za mene ima najveću vrijednost.

Također vjerujem da je jedan od najvećih životnih uspjeha zasnovati porodicu, odgojiti djecu i prenijeti na njih znanje, iskustvo i vrijednosti koje ste sticali kroz cijeli život. Sve ono što sam ostvario u sportu, na poslu i kroz društvenom angažmanu za mene je veliko, ali kada sve to stavim na jednu stranu, najvažnije mi je ostati Allahov rob i prije svega ostati čovjek - insan. Smatram da je to najveći uspjeh kojem čovjek može težiti.

Nadam se da sam kroz ovaj razgovor uspio prenijeti barem mali dio svog životnog iskustva i onoga što sam naučio na svom putu. Iskreno se nadam da će čitatelji MojTrener.ba uživati u ovom intervjuu, ali još više da će iz njega izvući neku pouku, motivaciju ili dodatnu snagu za vlastiti život.

Ako svojim riječima uspijem makar jednoj osobi uliti nadu, pomoći joj da ne odustane ili da svoj život učini barem malo boljim, smatrat ću da je ovaj razgovor ispunio svoju svrhu. To će za mene biti najveća pobjeda i najveći uspjeh.