Pobjeda volje: Muamer Zukanović o sportu, inkluziji i životu bez odustajanja

Sport je Muameru Zukanoviću donio mnogo više od fizičke aktivnosti. Donio mu je nova prijateljstva, samopouzdanje, priliku da pomjera vlastite granice i platformu s koje danas govori o važnosti inkluzije. U razgovoru za MojTrener.ba otkriva kako je izgledao njegov put od prvih treninga do sportskih takmičenja, ali i zašto odustajanje nikada nije bila opcija.

Možete li ukratko predstaviti sebe i svoj životni put?

Rođen sam u augustu 1996. godine u Mostaru. Završio sam prvi ciklus studija na Odsjeku za komunikologiju Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru i stekao zvanje bachelor komunikologije - stručnjak za odnose s javnošću.

Potičem iz porodice čiji su članovi uvijek na neki način bili uključeni u sport. Mama je trenirala gimnastiku, otac se u mlađim danima bavio borilačkim sportovima, dok je mlađi brat tokom srednjoškolskog obrazovanja trenirao rukomet u RK Velež Mostar.

S druge strane, neke od svojih prvih životnih koraka napravio sam upravo u sportskoj sali u kojoj treniraju članovi Bokserskog kluba Mostar. Misleći da ne postoji mogućnost da se sportom bavim na način na koji to mogu danas, jer sam osoba sa invaliditetom prve kategorije, odlučio sam se profilirati u oblasti menadžmenta ljudskih resursa u sportu i sportske komunikacije. Na taj način nastojao sam dati svoj doprinos sportu, pa je i veliki dio mog prisustva u medijima vezan upravo za sport.

Kada su Vam govorili da teretana nije za Vas, da li ste ikada pomislili da odustanete?

U horoskopu sam lav, a moj razrednik i pedagog u srednjoj školi, Ramo Kajan, često je znao reći kako nisam samo lav u horoskopu, nego i po karakteru.

Za mene odustati nikada nije bila opcija.

Nerijetko sam znao sjediti na ringu u Bokserskom klubu Mostar i posmatrati sportiste poput Elvira Šendre, Emila Markića i drugih kako treniraju, razmišljajući da li i sam mogu izvesti barem dio njihovih vještina.

Imao sam sreću da me trener kluba Hamid Šemić gledao kako odrastam, pa mi je dosta toga bilo dopušteno u kontrolisanim uslovima.

S druge strane, razumijem i ljude koji su govorili da takav način bavljenja sportom nije za mene. Pretpostavljam da je odgovornost rada s osobom poput mene bila velika, pogotovo u vremenu kada medicina nije bila na nivou na kojem je danas.

Kako su izgledali Vaši prvi treninzi?

Moji prvi treninzi vezani su za Plivački klub Velež iz Mostara.

U vrijeme kada sam započinjao rehabilitaciju, sve se radilo parcijalno jer ni medicina, ni rehabilitacijski centri nisu bili na današnjem nivou.

Tokom jednog rehabilitacijskog termina na bazenu zapazila me tadašnja trenerica kluba Marina Balić i predložila mojim roditeljima da se priključim takmičarskoj grupi.

Uspio sam osvojiti i jednu medalju, ali više od same medalje značio mi je proces socijalizacije. Danas to posmatram iz drugačije perspektive i vjerujem da je trenerica, kao odličan pedagog, bila korak ispred svih nas.

Šta Vam je značio nastup na powerlifting takmičenju?

Nedavno smo trenerica Samra Alebić i ja obilježili prvu godinu naše zajedničke saradnje.

Naša saradnja počela je na inicijativu Samrinog momka Kadira Keskina, kojem sam se obratio nakon što mi je doktor preporučio da pronađem trenera ili trenericu koji će voditi brigu o mom fizičkom stanju kada nisam u klinici.

Kadir mi je tada rekao rečenicu koju pamtim i danas:

"Kao što znaš, Samra je odlična trenerica. Ti bi mnogo naučio od nje, a i ona od tebe."

Poznavao sam Samrine sportske rezultate, ali i rezultate koje je ostvarivala kao trenerica.

Već nakon prvog zajedničkog treninga znao sam da trebam vjerovati Samri i dati sve od sebe da ispunim njene zahtjeve.

Kada je jednog dana došla na trening s idejom da nastupimo na powerlifting takmičenju, nije bilo ni traga sumnji.

Znajući da iza sebe imam trenericu kojoj vjerujem, već na povratku kući prijavio sam se i na ultramaraton posvećen Đemalu Kasumoviću u Mostaru. Ta utrka otvorila mi je vrata Atletskog kluba PACE Konjic, donijela nova poznanstva, priliku za takmičenje i nepresušan izvor inspiracije.

Nedavno ste primili zahvalnicu World Fitness Federation (WFF). Koliko Vam takvo priznanje znači kada se prisjetite svih prepreka i ljudi koji su nekada govorili da sport nije za Vas?

Simbolično je da je predstavništvo Svjetske fitness federacije (WFF) za Bosnu i Hercegovinu i Balkan smješteno upravo u prostorijama Bodybuilding kluba Mostar.

Kada smo trenerica Samra Alebić i ja započeli saradnju, upravo smo u tom klubu napravili prve zajedničke treninge. Vlasnici kluba, Elvedin i Elma Škaljić, otvorili su nam vrata i pružili sve što nam je u tom periodu bilo potrebno.

Zbog toga ovo priznanje za mene ima poseban značaj, posebno jer je dodijeljeno upravo na njihovu inicijativu. Ono nije samo priznanje meni, već i svim ljudima koji su od početka vjerovali u mene i podržavali moj put.

Kako je sport promijenio Vaš život?

Često kažem kako nisam najbolji klijent kojeg moja trenerica može imati, ali činjenica je da mi je sport promijenio život.

Zahvaljujući sportu postao sam duhovno bogatiji, upoznao sam sjajne ljude, a neka poznanstva iz djetinjstva ponovo sam obnovio i na to sam posebno ponosan.

Koliko su Vam mediji i platforma VERBA pomogli da širite svijest o inkluziji?

Platforma VERBA nastala je kao semestralni projekat studenata komunikologije. Za potrebe vježbe formirali smo je kolege Đani, Elmedin i ja, ali u tom trenutku nije postojala ideja da je aktivno uređujemo.

Danas nastojim svojim primjerom pokazati da inkluzija zaista postoji i tvrdim da sam dokaz kako naše društvo postaje sve inkluzivnije. Naravno, stanje još uvijek nije savršeno, ali vjerujem da idemo u dobrom smjeru.

Zahvalan sam i urednici web portala Istina Media, Kristini Perić. Aktivno sarađujem s ovim portalom, a urednica zajedno sa kolegama iz redakcije prepoznaje i podržava moju želju da govorim o inkluziji i važnosti jednakih prilika za sve.

Koliko Vam je značila podrška porodice i prijatelja?

Sve što sam postao danas dugujem svojoj porodici.

Svi moji prijatelji na neki način potiču iz svijeta sporta i zaista mi mnogo znači kada mogu nazvati Feđu, Bakira ili Ajlu kako bi mi objasnili propozicije nekog takmičenja koje me zanima. Oni uvijek izdvoje svoje vrijeme i pomognu mi da shvatim i najsitnije detalje.

Također, imati uz sebe Nusretu, Azru i Rijaldu iz grupe „VR LIGA PACE“, koje zajedno sa mojom trenericom na sebi svojstven način daju doprinos svakim mojim pripremama, za mene je posebna privilegija, ali i odgovornost.

Koje su najveće predrasude sa kojima ste se susreli?

Prije određenog vremena putem društvenih mreža dobio sam nekoliko anonimnih poruka u kojima je, između ostalog, pisalo kako nisam sposoban hodati, kako me Bog nije bez razloga učinio osobom sa invaliditetom, pa čak i da ja i moje kolege koje koristimo štake ili drugu asistivnu tehnologiju ugrožavamo saobraćaj i da nam ne treba dozvoliti kretanje ulicom ili trotoarom.

Svjestan sam da će mnogima ovakve poruke zvučati monstruozno, ali nažalost takve predrasude još uvijek postoje.

Međutim, vjerujem da sam naučio živjeti s njima, pa danas mnogo teže padaju mojoj porodici i prijateljima nego meni.

Šta biste poručili trenerima koji prvi put rade sa osobom sa invaliditetom?

Nisam trener, pa vjerujem da bi trenerica Samra Alebić bila mnogo kompetentnija osoba da govori o toj temi. Vjerovatno bi upravo ona najbolje mogla opisati cijeli rolerkoster emocija koji je prošla od našeg prvog treninga pa do danas i svih naših zajedničkih nastupa.

Meni je bio potreban trener ili trenerica koja se neće plašiti izazova koje možda nosi rad sa mnom i koja će vjerovati u moje sposobnosti.

Te osobine pronašao sam kod Samre i vjerujem da upravo zbog toga danas imamo rezultate na koje smo oboje ponosni, ali i motivaciju da zajedno ostvarimo još mnogo novih ciljeva.

Koju poruku biste poslali osobama sa invaliditetom koje razmišljaju da počnu trenirati?

Oni koji me prate na društvenim mrežama znaju da često koristim slogane „Pobjeda volje“ i „Snaga u svakom koraku“, pa bih i ovu poruku završio u tom duhu:

„Svaki korak je nova snaga, a volja da učinite taj korak je pobjeda.“